Susjeda me zamolila da joj pričuvam ključ dok je nema, a ono što sam našla u njezinoj ostavi proganjat će me dok sam živa.

Susjeda Mara je tipična ‘bakica’ iz susjedstva. Peče kolače, pazi na djecu, uvijek nasmijana. Kad je išla u toplice, ostavila mi je ključ da joj zalijevam cvijeće. Jedne večeri, čula sam neko grebanje iz njezine ostave u hodniku. Pomislila sam da je štakor.

Otvorila sam vrata ostave, a unutra je bio mali televizor koji je stalno bio upaljen, povezan na četiri skrivene kamere. Te kamere su gledale direktno u naše spavaće sobe i dnevne boravke – moj, od susjeda s drugog kata i onih preko puta. Cijela jedna polica bila je puna bilježnica s datumima i satima: ’22:15 – ugasili svjetlo’, ’19:30 – posvađali se oko računa’, ’14:00 – došao mu je netko nepoznat’.

Pobjegla sam iz stana i vratila ključ ispod otirača. Ona se vratila jučer i donijela mi štrudlu od jabuka. Gledala me onim svojim blagim očima, a ja sam se tresla. Kako da živim pored nekoga tko zna svaku moju privatnu minutu, a glumi da ne zna ni kako mi se djeca zovu? Da joj kažem da znam ili da se samo tiho odselim?”