Osmijeh s naslovnice, tuga u ogledalu
Prošlog mjeseca primila sam nagradu za menadžericu godine. Moja fotografija bila je u svim poslovnim časopisima. Ljudi mi šalju poruke divljenja, traže savjete, vide me kao ženu koja “ima sve” – karijeru, moć i besprijekoran stil. Ono što fotografija ne pokazuje je da svako jutro sjedim na rubu kreveta deset minuta i skupljam snagu da navučem tu masku uspjeha.
Moja djeca me poznaju preko video poziva između dva sastanka. Moj suprug i ja smo postali dioničari u zajedničkom životu koji se svodi na logistiku i plaćanje računa, dok je bliskost davno isparila. Osjećam se kao vrhunski sportaš koji trči maraton po magli – ne vidim cilj, a noge su mi preteške. Uspjeh mi je donio poštovanje stranaca, ali mi je oduzeo mir s onima koje volim. Navečer, kad skinem skupocjeno odijelo, u ogledalu vidim ženu koja je zaboravila što je zapravo veseli, osim pobjede u još jednoj poslovnoj bitci koja, dugoročno, ništa ne znači.
