Godinama sam bila “ona druga”, a onda sam na proslavi mature saznala pravu istinu o njegovoj ženi.
Zaljubila sam se u njega prije pet godina. Govorio mi je sve one klasične priče: ‘ne spavamo zajedno’, ‘ostajem samo zbog djece’, ‘ona me ne razumije’. Vjerovala sam mu jer sam željela vjerovati. Skrivali smo se po motelskim sobama i u susjednim gradovima.
A onda je došla 15. godišnjica moje mature. Sasvim slučajno, ispostavilo se da je njegova žena išla u razred s mojom najboljom prijateljicom. Cijelu večer su pričale o njoj. Saznala sam da je ta žena prošla kroz tri operacije, da je onaj novac za koji mi je rekao da je ‘potrošio na popravak auta’ zapravo otišao na njezino liječenje, i što je najgore – da ga ona u društvu hvali kao ‘najboljeg muža na svijetu koji je ne napušta u bolesti’.
Gledala sam njezinu sliku na mobitelu prijateljice. Izgledala je iscrpljeno, ali sretno. U tom trenu mi se zgadio. Shvatila sam da on nije žrtva, nego čovjek koji koristi tuđu bolest da bi kod mene kupio sažaljenje. Blokirala sam ga tu večer, ali bol ne prolazi – ne zato što sam ga izgubila, nego zato što sam dopustila da me takav čovjek napravi budalom na račun nečije patnje.
Je li muškarac koji koristi tuđu bolest kao izliku za aferu dno dna ili su “druge žene” same krive što vjeruju u bajke?
